UKRADENA:
Priča stvarno nalikuje nekom mračnom scenariju - u najkraćim crtama ću vam opisti tijek događaja da shvatite za šta su lopovi sposobni...(razgovaramo sa vlasnicom)
Jučer (nedjelja, 11.03) odgovarala sam na telefonski poziv upućen sa mobilnog telefona u svezi prodaje štenata. Sa druge strane je bio mlađi muški glas, bez naglaska. Broj nije evidentiran u imeniku, mi ga imamo i dali smo ga policiji.
Čovjek je ozbiljno zainteresiran i raspituje se di živimo. Obzirom ljudi koji vas nazivaju da kupe psa često dave sa adresom, vi im objašnjavate a oni se nikad ne pojave, ja sam rekla da ako zaista odluče - neka mi se jave kad dođu u DRAŽICE (mjesto na Grobniku) pa će ih netko dočekati da im ne objašnjavam put unaprijed... Dakle,točnu adresu NEMAJU.
Jutros, 12.03. u 7 i 34 opet isti glas sa istog telefona kaže da bi došli vidjeti pse. Rekla sam da idem na posao (ja sam na porodiljnom, ali povremeno odlazim u ordinaciju na neke intervencije) te da se jave oko 14 sati kad budemo doma.
Oko 9 i 30 ja krećem u ordinaciju, pakiram se dok mi zvoni kućni telefon... na telefonu susjed da mi javi da su neki tipovi u tamnom autu, mafijaškog izgleda, pitali za "neke koji imaju dobermane". Ne sluteći ništa, moj susjed ih i upućuje na pravu adresu. Dobronamjerni susjed je samo hito provjeriti "da li su nas ljudi našli".
Nažalost, našli su nas
Otprilike u isto vrijeme, ja skužim da nam je portun otvoren... i trčim zatvoriti vrata...
Pritom zovem štence, oni dolaze na poziv i fućkanje odmah, vidim - nema Đurđe.... izletim van da vidim je li izašla kod susjeda Rexa sa kojim se voli igrati - nema je. Vrištim mužu da izađe van jer su nam ukrali Đurđu... u tom trenu sam znala da je oteta, ona ne bi dalje od vrata i svog Rexa!!!
Naš prvi susjed skuži da je frka i kaže da je vidio opisani auto kako se parkirao sa bunkerom prema portunu i dvojicu muškaraca, mlađi i stariji, punije građe, kako su se navirivali u drvorište. Oni su mislili da su nam to neki radnici jer imamo velik protok ljudi koji dolaze na gradilište... Jedan od radnika je vidio isti auto i te ljude, ali je on mislio da su oni došli pak kod susjeda automehaničara jer njegovo mušterije često parkiraju na naš portun!
Susjeda, vlasnica Rexa, ih je dobro vidjela - kaže da ih može prepoznati... vidjela je da su tablice riječke, ali zadnju su skinuli (valjda da ih se ne prepozna; parkirali su se na ulas na rikverc (sve su pomno isplanirali)...
Njezin muž je skužio da je auto Audi 100 i to mišje-sive boje (tamnosiva) i da je benzinac (čovjek je auto-mehaničar, pa zna) i da mu je bilo čudno - i zato je to upamtio - da je auto pod punim gasom izletio iz ulice, pa je izašao da vidi tko to luduje....
To se sve odigralo u 15-tak minuta... čim smo skužili, muž je sjeo na motor, ja u auto i brže đir po Grobniku da vidim nisu li negdje zastali... naravno, ništa od toga. U zemlju propali sa našom nesretnom Đurđom.
Policija je odmah obaviještena i u roku od cca 45 min od otmice su bili kod nas. Mi smo obavijestili sve granične prijelaze kao i Bajakovo sa svim detaljima... naravno, i naše radio stanice.
U 14 sati išli smo na intervju u NOVI LIST, e sad, koliko će vjerno uspjeti opisati tijek događaja - nije ni bitno, bitno je da se zna šta se dogodilo. Nadam se da će se objaviti i slika, odnijeli smo na CD-u...
E sad, postoje samo dvije opcije: ili su psa ukrali neki papani - više-manje sitni lopovi koji su bijedni do samoga dna ili su pak itekako sposobni kriminalci koji su točno znali kojeg psa da ukradu (to je bila naša kuja i najbolji pas legla) te će pas ići negdje "na sigurno" - čitaj: neka uzgajivačnica ili netko tko itekako zna šta je dobar pas...možda za naručioca iz inozemstva?
Imajući u vidu nas ljubitelje pasa, sigurna sam da će se pas prije ili kasnije locirati ako se nalazi u Hrvatskoj... ako joj ne učine nešto nažao ili je ne puste na ulicu... da spasu svoju kožu jer je to po sili zakona teška krađa i ako ih se ćopi, imat će dobranih problema.
Ono što vi možete učiniti da otvorite četvero očiju i da kažete svim psetoljupcima da ako vide negdje bilo kakvo štene dobermana, žensko, kupirano koje je novoprisitglo na neku adresu, neka nam hitno jave radi provjere! Nema u Hrvatskoj toliko dobermana da se to ne može naći; naročito jer se radi o mladoj ženkici od 5 mjeseci.
Dakle, u akciju - opet! I čuvajte svoje pse jer ovo što se dešava nije normalno; vjerujte da je užasan osjećaj da ste žrtva otmice... danas moj pas, sutra vaš, preksutra nečije dijete.... prestrašno.Prica nam vlasnica
i moja dobra prijateljica
Tko je glasovao za ovu vijest
Komentari
"... U zemlju propali sa našom nesretnom Đurđom."
Nesretna Đurđa, zamislite, sa svojim psećim životom iliti onim kujine kćeri, a još nesretniji vi ili oni koji su (jadni) ostali bez jednog od 7 štenaca, pa će morati umjesto 1400 zaraditi samo bijednih 1200 eVrića - sve ako ovoj preostaloj šestorki ne doleti golub sa grane pa im šapne kakav ih život očekuje, tj. da su ti ljudi doveli bilo kakvog psa da im je.. mater samo zato da bi ih kasnije gojili kao prasad i odvojili od iste im žalosne& izj..ne majke, za prodaju - pa ih/vas rastrgaju bez puno oklijevanja, razmišljanja i milosti, zlobnici bi dodali "amen" al' mi nećemo jer(bo) smo dobri.
"Policija je odmah obaviještena i u roku od cca 45 min od otmice su bili kod nas. Mi smo obavijestili sve granične prijelaze kao i Bajakovo sa svim detaljima..."
Eh da, naravno (rekla je ona onom što mu je svizac zamotao čokoladu) - i ovi na graničnim prijelazima su pomno saslušali žalopojke u improviziranim jedanaestercima, o nestaloj kujici Đurđi za kojom nariču majka, otac, i braća kučići, te su naši revni policajci (plivajuć do njih u suzama) zatvorili sve granične prijelaze psetoljubive nam domovine i, žustro, pomno i temeljito počeli drkat sve ljude i aute koji su htjeli prijeći granicu ("e neš majci s kučićima") - ne bi li našli (više no zlata) vrijednu, a-million-bucks-Đurdžukelu. Svaka čast i hvala (i svaka kuja dala) našoj policiji i njihovom specijaliziranom psetolovnom odredu, zar ne? Pretražiše "kraljevstvo za konja" ... ovaaj... psa! Jesu, je! Ako ne vjerujete autoru članka, slobodno nazovite 92 i pitajte za Đurđicu (poziv 2,69/min. plus PDV)
"...naravno, i naše radio stanice."
Da, umalo zaboravismo: i na radiju su tražili cuckulju - objavili su dvosatnu emisiju s glasovima drugih štenaca ("vuf, vuf!" i sličnim) kojima pozivaju Đurđicu zlatnog srca na igru i orgije. Radijsku emisiju su prenosili i kombijima (da, da!), putem megafona pričvršćenih na krov vozila, vozeći se lagano po gradu (ko ono kad zovu staro i mlado u cirkus Colorado). Kad im to nije uspjelo, prihvatili su se obrnute đukeće psihologije i izvanrednog emitiranja mačjih zvukova s dodatkom subliminalnih ljudskih (humanih?) glasova nukanja poput "drž' macu", "amo dolazi Đurđo j..em ti sunce žarko dalti jebedem", i sličnih. No, od Đurđe ni "đ" ni "vau". A možda su joj stavili brnjicu - il, možda je dobila prnjicu? Možda su je šokirali, il čime nadrogirali? Svašta se danas radi kujama, posebice i vjerojatno zbog općenito negativnih konotacija koje u ljudima izaziva sama riječ "kuja", a koje su, iako plod čiste predrasude, nažalost postale naša (njihova) surova realnost.
"U 14 sati išli smo na intervju u NOVI LIST..."
DakleM, u nastavak potrage (glas o kojoj će zasigurno, zbog svoje ekstremne važnosti, doprijeti do Valdeca i njegove "Istrage", ako i već nije, a sigurno je - najvjerojatnije ga je gospođa kujevlasnica već i sama izvijestila o tom nemilom događaju) za kujom Đurđom uključilo se i staro i novo dnevno lišće, pa je jedan od dnevnih u svom izvanrednom izdanju objavio intervju, na 4 stranice i u 4 boje, s ponosnom obezvlašćenom vlasnicom (vidi "Novi List", br.23/97, izvanredno izdanje, str. 22, odmah iza popularne rubrike "pitajte džukologa"), no on očito nije naišao na neki značajniji odjek kod publike, pa je cijela stvar (na opću, i posebnu, žalost), prošla (kao karavana: vidi "psi laju..", op.a.) bez imalo uspjeha. Možda da su policiju zamolili da upotrijebi svoje džukce koji bi kujicu našli po mirisu, pogotovo ako je sa svojih nježnih 5 mjeseci života već promiskuitetna (a sigurno je: mislim, ipak je to kuja, zar ne)?
"e sad, koliko će vjerno uspjeti opisati tijek događaja - nije ni bitno, bitno je da se zna šta se dogodilo. Nadam se da će se objaviti i slika, odnijeli smo na CD-u..."
Da, da, bitno je da se zna da je nestalo jedno (al' ne jedino!) pseto. Učinimo ovu informaciju dostupnom svim segmentima javnosti, neka prodre poput plime u sve pore društva, nek svi saznaju istinu. Izvjesite transparente na balkone, naručite majice, napravite bedževe, proširite ono što je samo od sebe jasno: "SVI SMO MI ĐURĐA!"
No, tko zna je li se ipak još nešto moglo učiniti kako bi se pronašlo, i ucviljenoj majci, i za priličnu svoticu oštećenoj vlasnici vratilo ovo vrhunaravno stvorenje, ova kuja s platinastim pedigreom, čista od svih poroka i buha, zlatnog srca i genitalija, netaknutog himena (vijest koja je upravo pristigla iz pouzdanih izvora bliskih autoru ovog članka, stoga se na gore spomenuti promiskuitet za sada ipak trebamo pozivati isključivo kao na, kako nas uči iskustvo s drugim psima/kujama, neizbježnu komponentu Đurđine bliske budućnosti), rječju, ponos svake mame kuje i tate cucka ... kuja čista, mila, pametna, (su)osjećajna, ma samo što ne govori!
Al čini ona i to, o da, na svoj jedinstveni način: laje i zavija, (brate mili) ko pas - njene milozvučne note smo, kako naši čitatelji dobro znaju, svi obožavali - pa ih se i sad rado prisjećamo, i s osmjehom i tugom na licima i u srcima, pogotovo kad pomislimo na onih par stočkica eura što nam ih je, onako plemenita pseća srca i široke ruke (iako tek nježne, krhke šape), mogla priskrbiti za crne dane ili ulaganje u novo leglo, novih malih Đurđica ...
"E sad, postoje samo dvije opcije: ili su psa ukrali neki papani - više-manje sitni lopovi koji su bijedni do samoga dna ili su pak itekako sposobni kriminalci koji su točno znali kojeg psa da ukradu (to je bila naša kuja i najbolji pas legla) te će pas ići negdje "na sigurno" - čitaj: neka uzgajivačnica ili netko tko itekako zna šta je dobar pas...možda za naručioca iz inozemstva?"
Ne, neee - to NIKAKO nisu neki bijedni lopovi - aaa, ne, ne! Ni slučajno! Neki bijedni lopovčić ne bi, u svojoj neukosti i nesposobnosti koja mu je, naposljetku, i priskrbila naslov "sitne ribe", bio u stanju zapaziti sve one vrline koje Đurđu čine vrijednom - koje Đurđu čine ĐURĐOM, jednom i jedinom, nezamjenjivom i neprikosnovenom! Ne, braćo i sestre - to je djelo iskusnih ruku, kriminalca-specijalca visoke A kategorije, s više od 5 zvjezdica a nikako manje od 7 - to je netko tko je prepoznao sjajni pedigre ove naše nesretno izgubljene primadone među psima, naše drage i mile Đurđice. A naručitelj je sigurno netko iz Monaca, ili možda Dubaija - nadajmo se samo da je naša izgubljena kujica još uvijek unutar granica Hrvatske, i da je već ne ... khm ... mazi ... neki debeli šeik, il’ da je neka drznica iz sultanova harema ne koristi za svoje perverzne igrice onih dugih usamljenih noći kad je sultan zauzet ispunjavanjem bračnih dužnosti kod drugih žena!
"Nema u Hrvatskoj toliko dobermana da se to ne može naći; naročito jer se radi o mladoj ženkici od 5 mjeseci. Dakle, u akciju - opet! I čuvajte svoje pse"
TKO u akciju opet? Ćeš da ti ja idem? :-))) aahahhaha ...
Jooj - 5 mjeseci samo, Đurđica, cvijetak, sunce milo malo - pa to je bebica - a tako vrijedna, njen čar se suhim zlatom platiti ne može ... nadamo se da ste, negdje-bilo-gdje, sačuvali makar kakav maleni egzemplarček njenog dičnog izmeta, koji bismo mogli objaviti na psećim portalima - jer - složit ćete se da dvije iste Đurđe na ovom svijetu: nema! Ona je jedinstvena poput otiska prsta na ljudskoj ruci - a s druge strane se izdiže iznad svih njih svojom kakvoćom i prepoznatljivošću - prema tome i njen izmet nesumnjivo nosi slične, ako ne i potpuno iste, značajke iliti karakteristike - i on mora da je jedinstven u svojoj boji, mirisu i kakvoći. Možda bi iskusno oko (jer, koliko god Internet bio moćan, harmoniju mirisnih nota nažalost još uvijek ne možemo odaslati preko elektronskih medija) prepoznalo jedinstvenu nijansu boje njene vrhunske izlučevine - pa eto jedan prijedlog - neka bude online - i - tko to može znati ("krhko je znanje", kako kaže pjesnik) - možda se uskoro začuje njen lavež kojim će reći "Pa to sam ja zasrala", ili sretni "vau-vau" njene braće, ili kuje-majke kojim će kakicu svog djeteta prepoznati! Sve ako redovito surfaju, što ne sumnjamo, kad se radi o tako plemenitoj obitelji.
"danas moj pas, sutra vaš, preksutra nečije dijete.... prestrašno"
E, za takvu populaciju koja je u stanju praviti logički niz "pas, dijete", uspoređivati džukce s dječicom i kuje s curicama, trpati ih u istu ladicu iliti kategoriju (kao nekakvi ljubimci, jedni i drugi) i obraća se džukelama sa "dođi mami", za takve sam oduvijek gajio najljepše i najplemenitije osjećaje koje ljudsko srce može osjetiti a um zamisliti. Duboko ih štujem i volim tako jako, jednakim intenzitetom i užitkom kojim bih im i šaketinu opi..io po tintari.
A što se naše Đurđe tiče - smatram da je najbolje što možemo učiniti da u njenu čast - na dan njenog rođenja - proglasimo novi ĐURĐEVDAN kojeg bi, primjereno važnosti njene pseće osobe, slavili kao državni praznik.